Husein-kapetan Gradaščević (1802. - 17. august, 1834) bijaše bošnjački general koji se je borio za bosansku autonomiju u Osmanlijskom carstvu. Također je poznat kao "Zmaj od Bosne", nadimak koji je možda sam on izmislio. Gradaščević je rođen u Gradačcu 1802. godine i odrastao je okružen političkom klimom nemira u zapadnim krajevima carstva. Kad je Dželaludin-paša otrovao njegovog brata Murata 1821 godine, Gradaščević se našao na čelu Gradačačke vojne kapetanije. Mladi Husein je tokom svog kapetanstva razvio reputaciju mudrog vladanja i tolerancije, te je postao jedan od najpopularnijih osoba u Bosni.
 

1831. godine Gradaščević je izabran za vođu pokreta za Bosansku autonomiju. Brzo je otjerao vezira i ostale protiv-autonomijske osobe, te tako postaje de facto vladar Bosanskog pašaluka. 18. jula iste godine Gradaščević savlađuje vojsku pod zapovjedništom velikog vezira u blizini Štimlja u Kosovu. Odlučuje da ne nastavi pohod i vraća se u Bosnu gdje su ga njegovi vojnici proglasili novim vezirom 12. septembra. Međutim, 1832. godine pokret za autonomiju je izgubio prednost u ratu. Nakon niza manjih okršaja ključna bitka se dogodila 17. i 18. maja izvan Sarajeva. Bosanska vojska je poražena nakon što Hercegovačko pojačanje stiže i pridružuje se Osmanlijskoj vojsci.
 

Iako bošnjački ustanak ne bi bio ugašen za još 18 godina, Gradaščević je morao bježati u Habsburšku monarhiju 31. maja. Odatle je on pregovarao sa sultanom da se vrati u carstvo, koji njegovu želju ne odobrava u potpunosti. Seli u Beograd i onda u Istanbul, gdje je umro od kolere 17. augusta, 1834 godine. Legenda u svoja doba, Gradaščević je danas bošnjački narodni junak i jedan od najuglednijih ličnosti u historiji Bosne i Hercegovine.
 

 

Hasan Kikić, bosanskohercegovački književnik, pisao poeziju i prozu, rođen je u Gradačcu 20. august 1905. godine, poginuo je 6. maja 1942. godine kod sela Rapta, na planini Čemernici.
 

Učiteljsku školu je pohađao u Derventi i Zagrebu i radio kao učitelj u Pašinom Konaku (Hajdarevići) u okolini Zavidovića, Rogatici, okolini Vrginmosta i Pisarovini. Pravni fakultet pohađao i završio u Beogradu. 1937. godine je sa Skenderom Kulenovićem i Safetom Krupićem pokrenuo u Zagrebu muslimanski časopis Putokaz. Sa početkom Drugog Svjetskog Rata odlazi u partizane u februaru 1942. i kao komesar bataljona gine tri mjeseca kasnije - 6. maja 1942. u četničkoj zasjedi.
 

Svoje književno djelo, kao i život u cjelini posvetio je siromašnom i napaćenom bosanskom čovjeku, iz čijih je redova i sam ponikao. Rijetko je ko na ovom našem tlu s takvim poznavanjem ljudi i njihovog života i s takvom ljubavlju, ulazio u svijet proleterizirane bosanske sirotinje, u svijet obespravljenih. Iz Kikićevog pera progovorio je narod, ojađen i pritisnut nevoljama, izmučen i napaćen.
 

Sažeto, ali veoma ilustrativno, rekao je o Kikiću na Trećim Kikićevim susretima u Gradačcu 1975. godine Rizo Ramić, književnik i književni kritičar: "Trajna mu je zasluga i za našu literaturu, što je uz Miroslava Krležu, Augusta Cesarca i još nekoliko naših naprednih književnika, jedan od eminentnih tvoraca naše napredne književnosti između dva rata, koja je osim estetskog značaja, svojim moralnim buntom i svojom društvenom usmjerenošću, pozitivno uticala na revolucionarno opredjeljenje slobodoljubivih čitalaca, na pobjedu revolucije. I Kikić je pomagao da se krče novi putevi u našoj književnosti, borio se za nove teme i sadržaje, unosio u nju nova jezička bogatstva, kazao svježe lirske riječi, intezivnim bojama svoje poetske palete naslikao ocjelno tvrde, jake likove radnih ljudi, obznanio njihov žarki optimizam".
 

Najbolja Kikićeva djela su "Provincija u pozadini" (1935), "Ho-ruk" (1936) i "Bukve" (1938). "Provincija u pozadini", balestritički ciklus iz rata, čini tematsku cjelinu i predstavlja dokument o djetinjstvu pisca i njegovih vršnjaka, o teškim godinama Prvog svjetskog rata. O Kikiću je mnogo rečeno, napisano i objavljeno. Njegovom djelu će se uvijek iznova vraćati buduće generacije. Hasanu Kikiću je "mjesto u elitnoj pripovjedačkoj reprezentaciji BiH između dva rata pa i šire u jugoslovenskim okvirima".
 

 

Ahmed Muradbegović je prvo značajno književno ime iz Gradačca je. Rođen je 03. 03. 1898, na kraju devetnaestog stoljeća, kada je u Bosni i Hercegovini bilo već prošlo deset godina od odlaska Osmanlija sa ovih prostora i kada je već uveliko ustoličen jedan novi režim po zapadno-evropskim mjerilima, a za Bošnjake i druge narode u BiH to je u krajnjoj istanci po onoj narodnoj "sjaši Murta da uzjaše Kurta", samo sada na jedan "kulturniji" način.
 

Muradbegović je čovjek nove epohe, koji pripada dvadesetom stoljeću, a i njegovo će književno djelo u cjelini biti okrenuto budućem vremenu. A ovaj veliki bosanskohercegovački književni stvaralac bit će neopravdano zapostavljen u novoj socijalističkoj Jugoslaviji, dugo vremena ignorisan i zabranjivan, iako to njegovo književno djelo nije ni po čemu zasluživalo. Za vrijeme NDH u Sarajevu bio je imenovan za intendanta (direktora) Narodnog kazališta. A poslije rata biva optužen i osuđen za saradnju sa okupatorom, te mu se za dug niz godina oduzimaju građanska prava. Tako da ovaj kulturni i književni stvaralac nije za života dovoljno osjetio čast i priznanje za svoje izuzetno stvaralaštvo, kako u sredini iz koje je ponikao, tako i u BiH i Jugoslaviji. Tek, poslije njegove smrti, kada su izvan BiH počeli svojatati ovoga književnika i valorizirati rezultate njegovog književnog stvaralaštva, tada su se sjetili i Bosanci da je to čovjek koji je svojim književnim djelom trajno ušao u historiju književnog stvaralaštva, te da je njegovo djelo veliko, trajno i nezaobilazno. Prema Muradbegoviću i njegovom književnom djelu, Gradačačani, a i drugi "odgovorni" Bošnjaci učinili su veliku nepravdu.
 

Ahmed Muradbegović osnovnu školu završio je u Gradačcu, a gimnaziju u Sarajevu. U Zagrebu završava Filozofski fakultet i Dramsko umjetničku školu 1921. godine. U svom radnom vijeku Muradbegović je najviše bio vezan za pozorište i druge kulturne institucije. U toku Drugog svjetskog rata Muradbegović je završio dramu "Husein-beg Gradaščević". Umro je 15. 03. 1972. godine u Dubrovniku.
 

 

Husnija Kamberović, bosanskohercegovački historičar, rođen je 6. septembra 1963. godine u Mionici kod Gradačca. U Gradačcu je završio osnovno i srednje obrazovanje. Na odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu diplomirao je 1987. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu magistrirao je 1991. a doktorirao 2001. godine. Radio je u Institutu za historiju u Banjoj Luci od 1988. do 1989. godine, a nakon toga u Institutu za historiju u Sarajevu. Trenutno je direktor ovog instituta. Na katedri za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu predaje historiju jugoistočne Evrope od 1918. do 1995. i historiju BiH od 1918. do 1995. godine. Učestvovao je na većem broju naučnih skupova i objavio veći broj radova. Objavljene knjige:
 

1. Prema modernom društvu. Bosna i Hercegovina od 1945. do 1953. godine. Tešanj 2000.
 

2. Husein-kapetan Gradaščević (1802 - 1834): Biografija. Gradačac 2002.
 

3. Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine. Zagreb-Sarajevo 2003.
 
Vahid Klopić, književnik, rođen 1960. godine u Gradačcu, gdje je završio osnovno obrazovanje i gimnaziju. Diplomirao je na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu 1983. godine.
Pored redovnih poslova koje je obavljao u struci, značajno je doprinosio kulturnom životu u svojoj sredini, učestvujući u organizaciji niza manifestacija vezanih za umjetnost i kulturu.
Novinarstvom i pisanjem se bavi skoro cijeli svoj vijek, prije svega iz ljubavi a u ratnom periodu i profesionalno.
Kao reporter niza domaćih medija napisao je preko 2000 izvještaja, objavio je na desetine novinskih članaka, komentara i eseja.
Uradio je scenarije za šest dokumentarnih filmova.
U najtežem periodu rata u Gradačcu, objavio je zbirku priča «Moji prijatelji, rat i ja», kojom je započeo svoj konkretan spisalački rad.
Krajem 2007. godine objavljuje zbirku priča «Godinama poslije», koja je prodata u rekordnom tiražu i u  konkurenciji 26 izdanja tokom te godine na nivou Tuzlanskog kantona biva nominovana među 5 najboljih knjiga 2007. godine.
Vahid Klopić je uradio nekoliko filmskih scenarija, koji se kreću po producentskim kućama  u Bosni i Hercegovini uz nadu da će neki od ovih filmova u narednom periodu biti snimljen.
U međuvremenu uradio je vrlo uspješnu pozorišnu komediju pod nazivom «Kandidat br. 1» koja je doživjela veliki uspjeh, a urađena je u saradnji sa Art Teatrom iz Tuzle čiji su članovi profesionalni glumci Narodnog pozorišta Tuzla. Time je Vahid postao prvi rođeni gradačačanin pored Ahmeda Muradbegovića kome je tekst za života postavljen na profesionalne pozorišne daske.
«Kandidat br.1» je igran širom BiH, a uskoro se očekuje turneja po Hrvatskoj i drugim zemljama.
Ime Vahida Klopića je nažalost mnogo poznatije van Gradačca nego u njemu, što i nije ništa novo za našu sredinu koja uspješne uglavnom stavlja u drugi plan.
Vahid Klopić je bio u organizaciji svih iole značajnijih kulturnih događaja u Gradačcu, od Gradačačkog Sajma do Književnih susreta.
Uskoro se može očekivati njegova zbirka pjesama, jedan roman, kao i još jedan tekst za pozorište.
Taj je čovjek živ i hoda po gradu ne ističući svoje uspjehe za koje više znaju u Tuzli ili Sarajevu nego u Gradačacu.

 

Novalić Mustafa bio je uzoran pedagog i prosvjetni radnik, profesor književnosti u gradačačkoj gimnaziji, a kasnije i njen direktor. Rođen je u Gradačcu 05. januara 1952. godine, a tragično izgubio život na braniku BiH, 07. februara 1993. godine.
 

Bio je talentovan književnik, prozni pisac. Njegova zapažena zbirka pripovijedaka "Pobratimstvo" nagovijestila je velike književne mogućnosti, te ga svrstala u red talentovanih književnika srednje generacije, koji je trabalo tek da stvara i pred kojim je bila književna perspektiva. Bio je "jedan od najupečatljivijih književnika srednje generacije u bošnjačkoj i bosansko-hercegovačkoj književnosti".
 

Tužna je igra sudbine, da je u pomenutoj zbirci proze posljednja pripovijetka ovoga pisca nosila naslov: U iščekivanju smrti, koja je, nažalost, ne dugo iza toga i stigla.
 

U recenziji, povodom štampanja njegove zbirke pripovijedaka književnik Mirko Marjanović ističe: "Ne bez razloga u ovim neobičnim pričama o duhovnom siromaštvu života glavne ličnosti su poznati autori klasičnih i modernih djela književnosti, filozofije, nauke, slikarstva. U idejama njihovih svjetova Novalić vidi univerzalne ključeve za razumijevanje života, a u samoj umjetnosti izvore bratstva, na čijoj matrici nalazi najinspirativnije tačke za vlastiti duhovni rukopis.
 

U svijetu literature, filozofije i slikarstva Novalić otkriva ono osjećanje života koje podrazumijeva sveobuhvatnost i koje integrira profinjenost sa surovošću, misaonost s ispraznošću u supstancijalni stav spram prošlog, sadašnjeg i budućeg".
 

Ivan Mijačević (1947-2007.Gradačac)Nakon povlačenja JNA iz Slovenije, u čijem sastavu je bio oficir, Mijačević se vraća u Gradačac i uključuje u formiranje TO gdje postaje i njen prvi komandant, a zatim i prvi komandant 107. brigade 2. korpusa(koja poslije dobija naziv viteška). Nakon komandovanja brigadom u najtežim danima i mjesecima odbrane Gradačca, Mijačević je smijenjen ukazom Predsjednika svih Bošnjaka na kugli zemaljskoj, kako je to slikovito napisao bloger zlimfur, te prije toga navodi da su ga vrbovali u HVO, ali je to Mijačević odbio rečenicom: "Ja nisam Hrvat po zanimanju, nego samo po nacionalnosti."
Ova rečenica komotno može ići uz bok onoj legendarnoj rečenici Mate Parlova: "Ja ne mogu biti nacionalista, ja sam prvak svijeta. Postoje takvi ljudi, tihi i mirni, koji u momentima najvećeg magnovenja, bunila, i straha, a rat na početku tako izgleda, imaju snage i volje da predvode druge ljude u borbi za goli fizički opstanak. Kada rat završi, oni se vraćaju u sjenku iz koje su se pojavili. Pretvaraju se u puke brojeve u rubrici gdje su smješteni demobilisani borci ili ratni vojni invalidi - napisao je o Mijačeviću Faruk Šehić.


 

Stjepan Šiber je ratni general Armije Republike Bosne i Hercegovine. Rođen je 20. juna 1938. godine u Gradačcu, gdje je završio osnovnu i srednju školu, nakon čega odlazi u Ljubljanu gdje završava Vojnu akademiju. Potom postaje aktivni oficir JNA, koji je kroz niz unapređenja, 1992. godine došao do čina pukovnika JNA. U aprilu 1992, sa početkom agresije na Bosnu i Hercegovinu, stavlja se na raspolaganje Predsjedništvu RBiH, koje ga postavlja za zamjenika komandanta Armije RBiH, te ga 1993. unapređuje u čin brigadnog generala i postavlja na mjesto vojnog atašea u Ambasadi BiH u Švicarskoj. Nakon rata djeluje kao član Republikanske stranke BiH, zajedno sa Stjepanom Kljujićem, ratnim članom predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine.

Mustafa Imamović, rođen je u Gradačcu, 29.januara 1941. godine, gdje je završio osnovu školu i gimnaziju. Studirao je na Pravnom fakultetu u Beogradu, gdje je, po diplomiranju 1963. godine, izabran za asistenta na Istorijsko-pravnoj katedri. Na istom je fakultetu magistrirao 1967, a doktorirao 1971. godine. Nakon toga, 1972. godine je izabran za docenta na predmetu Opšta istorija države i prava. Osim u Beogradu, isti je predmet 1989/90. i 1990/91. predavao na Pravnom fakultetu u Rijeci. Na Pravnom fakultetu u Sarajevu radi od 1. oktobra 1973. kao nastavnik na predmetu Nacionalne historije države i prava. U vremenu od 1992.do 1997. predavao je i Rimsko pravo. Dugogodišnji je honorarni profesor Pravnog fakulteta u Mostaru. Bio je gostujući profesor na više univerziteta u SAD i Evropi.

Tako je akademsku 1977/78. godinu proveo kao Fulbrightov stipendista na Univerzitetu u Michiganu (University of Michigan, Ann Arbor) kao saradnik-istraživač (research fellow) pri Centru za ruske i istočnoevropske studije (Center for Russian and East European Studies).

U 1984. godini bio je gostujući profesor (visiting professor) na Univerzitetu Yale u New Havenu (Connecticut, SAD), gdje je na Odjeljenju za historiju održao jednosemestralni kurs o osmanskom uticaju na Balkan (The Ottoman Impact in the Balkans).

Tokom 1998. godine bio je gostujući profesor na Centralno-evropskom univerzitetu u Budimpešti (Central European University), na kojem je držao postdiplomski kurs o sekularizaciji na Balkanu.

U jesen 1999. godine ponovo je boravio na Univerzitetu u Michigenu kao gostujući profesor u okviru postdiplomskog kursa o državama, carstvima i političkoj imaginaciji. Osim toga gostovao je sa pojedinačnim predavanjima i referatima na više različitih univerziteta i naučnih skupova u bivšoj Jugoslaviji i drugim zemljama.

Za svoj naučni i nastavni rad dobio je više društvenih priznanja, među kojima su Republička nagrada za nauku „Veselin Masleša“ (1987), Šestoaprilska nagrada Grada Sarajeva za djelo „Historija Bošnjaka“ (1998), Povelja Univerziteta u Sarajevu povodom 50 godina osnivanja i rada (1999), «Preporod»-ova nagrada za nauku (2003). Među ostalim priznanjima dobio je još prije rata Šestoaprilsku spomen plaketu Gradačca, a poslije rata zlatnu značku Općine Gradačac. Od Udruženja izdavača i knjižara BiH proglašen je najboljim autorom u 2008. godini za djelo «Knjige i zbivanja», itd.

Autor je i koautor više od trideset knjiga, monografija i udžbenika. Istovremeno je do sada objavio preko 500 različitih članaka, rasprava, studija, osvrta i dragih radova iz historije političkih i pravnih institucija BiH i bivše Jugoslavije, političkog i kulturnog razvitka Bošnjaka, te različitih pitanja iz oblasti međunarodnih odnosa i općenito razvitka civilizacije. Više radova je objavio u prijevodu na nekoliko stranih jezika (engleski, njemački, arapski, turski, perzijski, albanski).
 
 

Damir Doborac (Gradačac, 15.10.1980.godine) bosanskohercegovački rukometaš. Svoju karijeru je započeo u RK "Gradačac". Trenutno igra na poziciji srednjeg beka za slovenački RK"Cimos" iz Kopra.
 

Mario Kelentrić (Gradačac, 30. siječnja 1973.) je hrvatski rukometni vratar i bivši rukometni reprezentativac.
 

Trenutno brani u bundesligašu MT Melsungen.
 

Dario Damjanović (Gradačac, 23. srpnja 1981.), bosanskohercegovački nogometaš. Karijeru je započeo u Bosni i Hercegovini igrajući za Modriču. Dok je bio tamo pratio ga je zagrebački Dinamo, ali ipak nije ponudio ništa konkretno ne bi li doveo Damjanovića u svoju momčad. Kasnije ga je primjetio i Hajduk, te ga konačno kupio 2004. godine. Isprva se nije baš iskazao, te je bilo i onih kojima je njegovo igranje u prvoj momčadi bilo nepotrebno. Tadašnji sportski direktor kluba, Igor Štimac bio ga je tokom zimskog prijelaznog roka sezone 04./05. označio kao igrača u "izlogu", tj. slobodnog ukoliko pronađe zainteresirani klub. No, ostao je u Splitu. Naredne sezone, Hajduk je igrao vrlo loše, i to sa Damjanovićem u prvoj postavi. Iako nije igrao loše, izgledalo je kao da nije kvaliteta za klupske ambicije, pogotovo jer je izostao sa trećine utakmica radi žutih kartona.Iako se očekivao njegov odlazak, novi trener Vulić to nije dopustio, te ga s vremenom postavio kao neizostavnog obrambenog veznog igrača. Te sezone, prije prvenstvene utakmice u Osijeku, predsjednik osiječkog prvoligaša Branimir Glavaš optužio je klub da Damjanović, zajedno sa Munhozom i Kralevskim nema radne dozvole za igranje u Hrvatskoj, te im prijetio deportacijom. Naposljetku su igrači dobili dozvole i ostali igrati. Do polusezone dobio je konkretne ponude bečkih prvoligaša Rapida i Austrije. Ugovor mu je isticao za 6 mjeseci i iz kluba su javno isticali da ukoliko ne potpiše novi, neće igrati na proljeće, dok njegova prodaja nije dolazila u obzir. Damjanović je odlučio ostati u klubu i produžio ugovor na još 2,5 godine, uz klauzulu 1 milijun eura koju mogući kupac mora isplatiti. Nakon početnih problema, probio se i do prvih 11 reprezentacije, dok je u Hajduku bilježio vrlo dobre partije.Na ljeto pred sezonu 2007./08. nije putovao sa momčadi na pripreme u Sloveniju i Njemačku zbog nemogućnosti dobivanja vize. To je potaklo priče o mogućem odlasku iz kluba, no trener Pudar i sportski direktor Erceg su ustvrdili kako imaju Damjanovića u svojoj viziji momčadi za prestojeću sezonu. Nakon zimske stanke uporno zahtjeva odlazak iz kluba koji mu je uprava nakon dužeg negodovanja ipak dopustila. Za 300.000 eura potpisao je za rusku Luč-Energiju gdje ga je zvao nekdašnji mu trener Vulić.
 
 

Dragan Dujmušić (Gradačac, 6. listopada 1884. – Varaždin, 14. rujna 1916.) bio je hrvatski i bosanskohercegovački [1] pjesnik i pisac povijesnih zabilježaka.
 

Pučku školu pohađao u rodnom mjestu, gimnaziju u Travniku, bogoslovne znanosti u Sarajevu. U Regensburgu studirao glazbu. Kraće vrijeme je crkveni glazbenik u Sarajevu, onda ostaje bez službe i prelazi kapucinima u Rijeku. Godine 1912. odlazi u novicijat u varaždinski samostan, a godinu kasnije postaje lektor bogoslovije, propovjednik i rukovoditelj trećoredaca organizacije Kćeri Marijine. Utemeljitelj je (1914.) protualkoholnog društva Sveta Vojska. Njegova poznata djela su:
 

* Iskre srca moga (pjesme, 1912.)
 

* Povjesničke crtice kapucinskog samostana na Rijeci (1910.)
 

* Kritička povijest svete kuće Marijine u Loretu i njezini prenosi (1912.)
 

* Šta ćemo bez rakije (1916.)
 

* Pjesme (sabrane pjesme, 1992.)
 

 

Ukoliko mislite da trebamo dodati još neke ličnosti slobodno nam predložite na Ova e-mail adresa je zaštićena od spam robota, nije vidljiva ako ste isključili JavaScript